Delnička legenda ovjekovječena i u istoimenom romanu Milivoja Magdića iz 1934. g. Legenda i roman kazuju ljubavnu priču između Delničanke Jagode Matković i prof. Branka Milića iz Zagreba. Branko je od djetinjstva dolazio ljeti u Delnice k rođacima gdje je kasnije, u zrelijim godinama prepoznao djevojku- prekrasnu Jagodu. Prisjećajući se živopisnog djetinjstva u Delnicama, mladi par vrijeme provodi u beskrajnim šetnjama prekrasnim krajolicima gdje u rano ljeto ima obilja jagoda, posebice na Japlenškom vrhu, gradskom parku i Petehovcu oko kojih se nerijetko isprepliće njihov ljubavni zanos. Njihova ljubav je strastvena i duboka, no Brankove obveze i bračne zagrebačke vode pred Jagodu stavljaju najgoru kušnju. Njihov omiljeni ljubavni poligon (strmu stijenu nad dubokom vrtačom obronaka Petehovca, 5 udaljenu od Štimčovog vrha gdje je danas dom/hotel) ona pretvara u ishodište odakle se bacivši u ponor, zbog nesretne ljubavi, rađa vječita priča, delnička legenda i književno djelo koji uvijek nanovo potiču posjetioce na dolazak na samo mjesto zbivanja odakle se dive iskonskoj ljepoti prirode i čistoj ljubavi koju su Jagoda i Branko zauvijek ostavili Delnicama i njihovim gostima. Radnju romana prate autorovi božanstveni opisi goranske prirode koji nikoeg neće ostaviti ravnodušnim, a šetnicu smo obilježili te 45 metarskom alpinističkom ogradom osigurali za sve znatiželjnike ove divne delničke lokacije.

Predstavlja oživljavanje starog delničkog običaja kada su neudane djevojke bacale cvjetne vijenčiće. Predaja kaže da su na Ivanje djevojke, u vrijeme ispaše stada, plele vijenčiće od ivančica koje su kasnije bacale na drvene krovove kuća nebi li vidjele kada će se udati. Na kojem redu drvenog krova bi vijenčić ostao, toliko je godina djevojka još morala pričekati na svog odabranika. U mjesecu lipnju, na šindri krova najstarije delničke kuće Kuće Rački, djevojke i danas bacaju vijenčiće...

Crnoluški PESNIKI su najstarija goranska karnevalska skupina koja načinom odijevanja i ponašanjem čuva tradiciju staru gotovo tri stoljeća. Odjeveni u šarenu odjeću, maskirani u životinjske obrazine s visokim »čarobnjačkim« šeširom na glavi te »naoružani« štapom i zvoncima o pasu, obilaze kuće pozdravljajući domaćine. Glasnom zvonjavom otjeraju sve „loše“ iz kuća, a za nagradu od domaćina dobivaju novčani dar. Navečer, kada obiđu cijelo selo, organiziraju zabavu na koju pristignu maske iz cijelog Gorskog kotara i okolice. "Gremo va pesnike!" na početku pokladnoga razdoblja čuje se u Crnom Lugu u Gorskom kotaru.

Kako je nastao srnjak u neposrednoj blizini gatera jelenske divljači, u Delnicama? Evo priče...

Da, te 1951. g. imao sam i kolege većinom 15 g. jer bilo je nešto i starijh godinu, dvije od nas. Rođen sam 1936. g. Gimnazija se tada nalazila gdje smo je i posjećivali svakodnevno u Supilovoj ul., 3. zgrada lijevo prema crkvi, kod kuće Jegetovih na čošku ulice Supilova-Sajmišna, sada prema Radničkom domu. Te 1951/52. dobili smo i novog direktora škole. Do tada je više od 20 g. bio direktor pokojni prof. Ličan, super čovjek i pedagog, no zbog starosnih godina morao je ići u mirovinu (penziju). No, ne manje drag i poštovan došao je postavljen na mjesto novog direktora Gimnazije drug (tako se je tada oslovljavalo) Mirko Vukelić. Pravi Ličan (rodom negdje blizu Gospića) visok oko 2 m, krupan i glasan, ali tankih nogu, uvijek (i ljeti i zimi) obuvenih u visoke čizme braun kože koje su se vezale s prednje strane od dna nogu do ispod koljena. Osim te karakteristike imao je malo „okser“ noge. Prava karikatura, ali bio je jako simčatičan, i drag. Uvijek u ophođenju sa đacima, nazivao bi ih: E, moj dilbere! (turcizam, koji znači: onaj kojih osvaja srce, lijep, krasan, mio, dražestan, drag, ljubimac, miljenik).

Profesor Vukelić bio je biolog – taj predmet smo slušali kod njega. Veliko saznanja sam (jesmo) naučili od njega. Bio je i strastveni lovac. Jednog je dana (ne mogu se sjetiti datuma) došao u naš razred, između pauze 2 sata i rekao: Dilberi moji, trebam vas bar petoricu dobrovoljaca. Nešto bi trebali iz ovog našeg podruma iznijeti van i odvesti na željezničku stanicu da se otpremi u Zagreb. I još nešto, trebala bi nam mala kolica za to što imamo prevest na željezničku stanicu. Ja sam rekao: Profesore, direktore, ja ću kod svog susjeda (Belušić) posuditi ručna kolica. I za čas sam ja došao s kolicima pred školu. Dečki iz našeg razreda (pokojni Borko Ličan, Zlatko Crnković – glumac, pokojni Crnić Alojz – glavni urednik knjige G. kotar i Majnarić Dubravko – sin od vlasnika hotela Tomislav) iznjeli su dok sam ja došao s kolicima već iz podruma (gdje su bila drva za loženje) veliku brončanu bistu Cezara. Bog i bogme, bila je teška! Lijepe zelene boje! Oksidirala je! Nikad prije, a ni kasnije nisam vidio tako nešto – fantastično!

Supilova ulica tada nije bila asfaltirana, popločena je bila cijelom svojom dužinom, od početka današnjeg Vučnika do ispod crkve, blizu Potoka. No nas smo petorica, drndajući po toj, položenim kockama, Supilovoj ulici ipak na jedvite jade dovukli „Cezara“ na željezničku stanicu. No vrag nije odnio šalu, bar koliko se nas tiče! Tada je bilo vrijeme omladinskih akcija, mjesec ili dva dana širom naše bivše Jugovine za vrijeme ferija, bile su angažirane omladinske radne akcije. Primjerice, moja sadašnja supruga išla je jedan razred gimn. ispred mene. Ona i kolege iz razreda bili su negdje (ne znam točno) oko Županje ili Gradišta na izgradnji autoputa. E, nas nije pozvalo na autoput nego smo ostali „doma“. Ali to „ferije“ mjesto autoputa morali smo odraditi tu u Delnicama. A kako? Pa najprije smo na željezničkoj stanici iz vagona istovarivali ciglu i tovarili je na konjska kola ravnog dna da bi je na mjestu današnje zgrade Gimnazije istovarivali. I tako nekoliko puta na dan do oko 16.00 h kada smo išli kući. Znajte, tada tih godina, nije bilo rukavica, pa su nam jagodice na prstima od grube cigle svu kožu, ama baš do krvi, mesa na prstima, odnesli. Svaki dan sjećam se dobro ljepili bi si svi na vrhovima prstiju nekakve trake. Ali svejedno je iz dana u dan bolilo. A to mjesto izgradnje nove zgrade Gimnazije izmislio je, tada se zvao kotar (umjesto današnje općine Delnice) zajedno s „drugovima“ naš dragi Dilber. Mi (kolege koji smo imali posla s „Cezarom“) već smo na njega i zaboravili. Prošlo je godinu dana, kad jednog dana u razred, usred predavanja, upada naš direktor (sad smo ga svi u školi zvali Dilber) i kaže: Ajde oni moji dilberi po kolica i na željezničku stanicu, pa ćete nešto prevesti na mjesto gdje se gradi Lovački dom.“

Da, već sam spomenuo da je naš direktor (Dilber) bio strastveni lovac. Normalno, da je s obzirom na svoje stručne kvalifikacije (profesor biologije) i organizacijske sposobnosti bio izabran za predsjednika LD „Tetrijeb“ Delnice koje je tada brojilo 110 aktivnih članova. Kao tako aktivan i sposoban pokrenuo je on i izgradnju Lovačkog doma. I to kakvog. Tog, koji i danas stoji kakav je bio zamišljen. Ali bez novaca ili dotacija – već sve na dobrovoljnom radu. Istina je živa, garantiram. I eto ti vraže ili bolje reći Bože, direktor „Dilber“ pokrenuo je akciju izgradnje Lovačkog doma (koji se i sada šepiri na istom mjestu Japlenškog vrha). Na naša dva razreda gimnazije (jedan iza nas) 1952., 1953. godine ferije platili smo ceh plus izgradnju (završna faza gimnazije) rintali smo sve ferije. Na Lovačkom domu posluživali smo zidare sa klesanim kamenjem, ciglama, pijeskom, miješali mort itd. A nas četiri ili pet dilbera poslalo nas je na željezničku stanicu po nekakav paket – tovar! Sjećam se dobro, direktor „Dilber“ dao mi je Tovarni list koji moram predati čovjeku zaduženom u tovarnom skladištu da podignemo famozni paket. Kad evo ti vraga, to je bila prava velika kištra zbijena sa svih strana s nekakvim letvama. Jedva smo je nas četvorica dogurali do ruba manipulativnog prostora i nekako prevrnuli na ručna kolica. A zatim smo jedva – nije bilo tada asfalta nego goli kamen – makadam, dogurali i kolica i to čudo u drvenoj kištri (kutiji) na lice mjesta. Tu nas je dočekao, okružen s nekoliko zidara, koji su zidali stranice Lovačkog doma i naš direktor (Dilber). Odmah je rekao – e, bravo, lijepi moji dilberi, sad ćete pomalo i pažljivo otvoriti tu kištricu. A vraga je bila mala! Ali mi smo morali tada šutiti a ne prigovarati.

Nakon kapitulacije Italije 1943. (8. rujna) netko je tu bistu Cezara spremio u podrum tadašnje Osnovne (pučke) škole. Drva su ga iz godine na godinu zatrpavale. Za bistu nitko živ nije znao. Dok je jednog dana nije pronašao naš Dilber direktor. Profesor Vukelić (Dilber) imao je u Zagrebu svog kolegu kipara (isto Ličanin) kojem je poslao bistu Cezara da je pretopi i od nje napravi, izlije srnjaka koji je još i danas na mjestu uz Lovački dom – gdje ga je naš sada pokojni Dilber direktor zamislio. Te iste godine sadašnja zgrada Lovačkog doma bila je u jesen i završena.

Lovački dom financirali su i fizički svakodnevno (posebno subotom i nedjeljom) članovi LD „Tetrijeb“ Delnice gradili i izgradili. U njemu je u dva navrata po ½ dana boravio i pokojni predsjednik Tito sa svojom pratnjom. To je bilo 1. put. 2. puta s plavim vlakom došao je i pokojni car Haile Selasi – car Etiopije, u pratnji Tita, no o tome jednom drugom prilikom.... U pero nam kazivao, dne 25. rujna 2009. g. Željko Gjukić, dipl. ing.